четвртак, 24. јун 2010.

ovo je zakonom zasticen text

Jednog suncanog, zimskog popodneva gok je sedeo u sauni svoje prijateljice, zene svedskog ambasadora, Alexandar Hadzi-Jovanovic poceo je da gubi dah. Osetio je kako mu udara u potiljku, u licu je bio te crven te beo, a grudni kos mu se sve vise i vise skupljao."Jaoo, pa nije valjda infr...."-rece pedesetogodisnji Alexandar, covek u dobroj formi i skljoka se na drveni pod saune. Bio je svesta, ali nije mogao da se pokrene. Lezao je na podu dok se para dizala oko njega. U kuci nije bilo nikoga. Prijateljica, zena svedskog ambasadora nije bila u Beogradu. Ambasador takodje. Kao bliski kucni prijatelji, ostavili su Alexandru kucu na koriscenje. Teniski teren, bazen, sauna...Naravno, ambasador nije znao koliko je njegova zena bliska sa Alexandrom, poznatim beogradskim arhitektom. "Ove svaleracije ce me u grob oterari.."-mislio je Alex kao u bunilu, pokusavajuci samo malo da se pribere. I dalje je lezao i tesko disao. Otvorio je vrata saune da izadje para i udje vazduh. Mala pomoc. Na srecu, ustanovio je da nije infarkt. U grudnom kosu ga je i dalje stezalo. Nekako je uspeo da ustane, istusira se mlakom vodom i ode kuci. Oprezno je vozio. Kod kuce je izmerio pritisak - 250 sa 160. Bogami...Ovako nesto drasticno sada mu se prvi put dogodilo u zivotu, mada je u poslednje vreme primetio da mu skace pritisak. Iako je voleo da popije dobro pice, popusi koju cigaru(narocito je voleo MONTE CARLO), mnogo radio, jos uvek je bio u "savrsenoj formi".Zene su se divile njegovom zrelom sexy izgledu i pogledu! Svi su mu priznavali dobar polozaj, uspeh, vrsnjaci su mu zavideli na formi. Naravno, ne zlonamerno - jednostavno, i oni su zeleli da budu takvi. Nikada nije bio ozenjen, mada je jednom bio na korak od toga. Nekako mu je to izmicalo. Nikada o zenama nije mislio ozbiljno, mada ih je obozavao. Zena prijatelja, devojka skolskog druga, devojkina drugarica, drugaricina drugarica, sestra od sestrine tetke...crne, plave, crvenokose, kestenjaste - sve su bile na tapetu i nijedna nije bila problem. Voleo je poznate zene koje su volele njega, bio je veliki dzentlmen, a govorio je - "samo skupe zene se pamte". Pustao je svakoj drugu muziku, pricao pricu svog zivota i namenski ih vodio na odredjena mesta, npr. jednu u Maderu na rucak, a sutra drugu u Klub knjizevnika na veceru. Kada je bio mlad kao rosa, a to niko nije znao mada se govorkalo, odnosno - kad je bio mladji, jer - smatrao je da za njega godine ne postoje, Alexandar Hadzi-Jovanovic provodio se kao "pratnja" starijih dobrostojecih dama na Rivijeri u Francuskoj. Na fakultetu je dobio tromesecnu stipendiju na Sorboni. I Pariz je bio njegov. Pojavom i sarmom osvajao je na svakom mestu. Vratio se u Beograd. Uspeh nije izostajao. Da se vratimo u sadasnjost! Stojeci ispred ogledala malko onemocali beogradski arhitekta razmisljao je o sebi. Bicepsi, tricepsi i sire uzevsi - ceo torzo je i dalje bio na svom mestu. Muskarac od 50 godina, prosed, sa borama pored ociju i usta, navodno, od smeha. Nije voleo pordjenje sa drugim muskarcima. Sta ce sada da radi, morace radi zdravlja da promeni nacin zivota!! Lekar mu je ozbiljno rekao da jedno vreme ne sme da igra tenis. Pa gde ce mu se onda diviti mlade devojke koje su uzimale casove u klubu? Ne sme da pije i pusi, ali cime ce onda smirivati svoju povremenu nervozu? I tako je cuveni beogradski smeker i gospodin Alexandar Hadzi-Jovanovic prvi put u svojoj zavodnickoj karijer osetio neizvesnost. Naravno, nije sumnjao u svoje sexualne moci, ali kako ce to uticati na njegovu karijeru ako mu se na grudima njegove mlade prijateljice ipak digne pritisak, svetlaci pocnu da izlaze pred oci, a iz grla se otme glas nemoci. Prvi put u zivotu pozeleo je Alexandar sigurnost, neznost, odgovornost. Prvi put u zivotu mozda nije pozeleo da izadje uvece, da se provodi. Kada se obrijao, legao je na ogroman krevet i uzeo mibilni. Koju da zove od postojece tri:da li drugaricu, stalnu prijateljicu ili onu sa sirokim kukovima. Nije pozvao nijednu, jer nije znao koju da odabere. Bio je besan sto mu se ne dopada samo jedna. U tom trenutku ga opet probode pored srca i on se nemocno zavali u krevet. Razmisljao je o sebi. Kao mali decak voleo je da igra lastis da bi virio devojcicama pod suknju. Kasnije, sve su devojcice u skoli bile zacopane u njega, a on ih je obasipao osmesima i komplimentima. Divio mu se zenski pol, a on je po "beogradski"-stara skola, bio usctiv, ljubaz dzentlem s manirima, beskrajno duhovit i uvek spreman da pomogne. Za njegovo ime vezane su mnoge price, ali on je to voleo. Voleo je tajnovitost, neizvesnost. Voleo ja da u istom drustvu okupi zene povezane samo time sto su bile ili jesu sa njim. U stvari, i ja vec malo umorna od price o Alexandru Hadzi-Petrovicu, beogradskom arhitekti i zavodniku u najboljim godinama nije nista senzacionalno. Ima mnogo ALEXANDARA u Beogradu, nije jedini ovaj Jovanovic, ali je JEDINSTVEN. Ono sto sam htela da kazem je da ce svakog od njih jednog dana zaboleti srce, na ovaj ili onaj nacin i da onda nece biti dovoljni sami sebi. A Alexu Jovanovicu, ne bih bas mogla reci - junaku ove price zelim brz oporavak i nove uspehe u daljem zivotu. Ovo je bila skica iz zivota jednog urbanog muskarca.CAo!

Нема коментара:

Постави коментар