четвртак, 31. јануар 2013.

ovo je zakonom zasticen text: MOJE RUŽE TRN

Cveće. Ne mogu da kazem da sam veliki ljubitelj cveća. Nisam uopste, ali poštujem pažnju koja se time iskazuje. Naravno, najviše volim cveće tamo gde treba da bude. U baštama, vrtovima, medj travkama u poljima, u djardinima mediteranskim, in english wild gardens, medju ledenim stenama kada pored mahovine izraste divan pupoljak..Volim lepotu divljine. Na slikama starih majstora...Barok, rokoko..ta divna secesija koja se uvija kao zmija, menja košuljicu i ponovo izranja sveža, putena i okupana svetlošću. Renesansni gobleni koji vise u starim zamkovima, na zidovima velikodostojnika čije porodice zive u palatama koje mogu da rzgledaju turisti, cvece - negde izmedju 2 lista požutele hartije...
   Moje ruže trn.
Imala sam jednu ljubav, druga, prijatelja za ceo zivot...On mi nikada nije poklonio kupljen cvet. Nikada i to mi se mnogo dopadalo i dopada mise jer i dan danas, kada smo drugari, on ponekad doda jednu ružu samo njegovoj kolekciji koja enalazi iznad moje glave u mojoj "meksičkoj" sobi sa brodskim podom i pravim parketom....Mnogo smo šetali, danima, godinama...Sedeli bismo na travi okruženi jatom pasa lutalica koji vole divlje cveće...volim Bele Rade. Gospodjica Bela Rada puna je sklada. I ZMijino mleko..haha...
U jednom blogoeseju napisala sam  kako volim, a to je moja Misita tako dirljivo za mene, zapamtila i čini mi se, mozda i citirala, kako volim kada mi se kosa zakači za divlje ruže koje izlaze kroz ogradu na uglu Krunske i Kumanovske. I čuvena pesma "The yellow rose in Spanish Harlem"..ON je nezno, dok ne gledam, pa i kad gledam, birao, gledao, posmatrao koja je ruža baš TA, a koja ce u isto vreme doneti najmanji bol celom grmu kad je otkine. Ne postoji ruža koja nije lepa i srećna sam jer imam baršunast ten kao ruža i beo kao alabaster.
Imam mnogo tih ruža. Izvrnutih na dole. Sasušenih. Sada mogu tu da stoje i neke stoje vec godinama i stajaće zauvek dok prah ne postanemo. I ja i ruže. Biće spaljene zajedno sa mnom. Kremirane.
Razmišljala sam o svojoj sahrani. Ljudi cesto o tome razmisljaju i u tome nema ničeg mračnog..pitamo se mozda ko ce doci, a ko nece..ko ce tada biti ziv..Da li uopste zelim da iko sem nekoliko njih bude tada tamo!? Ne znam..Ima vremena. Pisaće u papirima kakvu sahranu zelim Naravno, zelim da se moj pepeo posle svega raspe u Jadransko more.
Kladim se da ste i vi nekada pomislili na isto to, Na sahranu..Volela bih da niko ne troši novac na bukete kada dodje taj dan. Donesite mi po jednu ruzu sa mnogo trnja..Jer, ruze bez trnja nisu potpune..trnje mi se mnogo puta uvuklo ispod noktiju, trnje me je ubolo..ali, ta divna crvena gusta krv koja izadje kroz nevidljivu rupicu na jagodici zauvek je trag da je ruža jos živa i da sam ja ziva..
   Trag da sam vrele krvi..Šetali bismo tako kroz zelene ulice, preko parkova;setali smo prvo jednu, pa drugu, pa obe kuce..onda su dosla neke nove godine i stare kuce su zaspale,a nova nam se pridruzila u šetnji..Gledam ruže koje sada vise naopačke. Ima ih mnogo. Sem ruža, volim samo poljsko cvece i biljke, zatim- kaktuse, razne začine, palme, drvo limuna, volim kada neko zasadi ljute papričice, mini paradajz..kada neko svojom atipičnom cvetno-biljnom kombinacijom napravi vrt na svom balkonu..Kada se svetlost pomalja u jednom, kako ga rado zovem, baš "holadskom potkrovlju" punom svetlosti, sa dve terase na dva kraja stana...Tako je lepo.. ..Dodirujem ruže, vrlo su cvrste i jake na dodir, a opet, mogla bih da ih zauvek zgromim lakim stiskom..ali, neki trn bi me bocnuo. duboko i bolno. Ne! Ne cinim to.
     Te ruže su kao sa slika. Paradoks je što se za nesto prirodno kaze da je kao sa slika lepo.Ali, u vremenima kada su samo retki imali mogućnost da putuju ladjama po vascelom svetu tada poznatom, slike su bile tadašnje fotografije. Većina njih je i tretirana tako.  I duzdevi, pape, carevi, pplemici, bogati gradjani, pa i oni siromasniji i skomniji želeli su svoje portrete i sliku svoje kuće i bašte....Uz punu pažnju..Jedna od žena koja je potrošila , kako legenda kaže, veliki deo Napoleonovog bogatstva stečenog osvajanjima, bila je Žozefina Boarne, buduća carica. Ona je provodila mnoge dane uredjujući svoje prekrasne vrtove, pokatkad okružena damama u ampir haljinama. Ona je, na Napoleonovu naredbu da dvorske dame moraju svakog dana imati drugu haljinu, smislila da to pojednostavi menjanjem traka ispod grudi..Te trake bile su neverovatno lepe, od veza, zlanog konca, sa draguljima, od svile..ili, jednostavno, sasvim jednostavne. A stil AMPIR koji je nastao u doba Napoleona i veoma je cenjen, preuzeo je zbog njegovih osvajanja u Egiptu koji je pohodila i Rimska imperija, a detalji su kao sa namestaja iz doba Rima, uticaj drevne Grčke...volute, stubovi, pilastri, kreveti sa baldahinom, stolice sa ovalnim delom za ledja, mermer, zlato...i mnogo  poljskog cveća kakvo je Žozefina najviše volela... U vekovima bez moderne tehnologije, u vekovima u kojima želim da sam bila rodjena, a ne u veku strašnih stvari, a opet najsavršenijih dostignuca, cak i ruže sa trnjem polako postaju retkost. a hibridi navaljuju..Zašto bi cvece nuzno i po svaku cenu bilo veselo? Danas, baš zahvaljujući tome što mnogi prosveceni ljudi teže da se vrate prirodi na neki nacin, oni  =  mi, činimo to na način suprotan nekom uvreženom misljenju da je "ono pravo" prigodan buket "u suškavi vam najlon uvijenog cveca".  NE!
      Sve više se ljudi bavi modernom, a tako starinskom dekoracijom cvecem..moze da bude dark, može da bude i morbidno, može da bude bas onako kako vi zelite da bude. Ja volim dekadenciju, raskoš, svedenost sofisticiranog....Cveće na goblenima, abažuri kao cveće, sveće kao cveće...Volim i slatko od ruža.
    Idem da pogledam svoje ruže malo bolje. Moje ruže 4ever. Jedna velika kardinal crvena, jedan pupoljak koji stoji kao zaledjen. savršen..jedna žuta koja se otvorila i tako ostala..jedna se preliva iz najnežnijih beličasto bisernih tonova u roze-bež nijansu i završava se na obodima krv crvenim paspulom..Jedna je plišana, tamno ljubičasta..Ima neverovatnih..Na modnim revijama prošle i ove godine kao dekoracija, kao neka vrsta sofisticiranog uvoda u taj mracno divlji svet želja i potreba, upotpunjen kreacijama koje pršte od snage čk i kada su najnežnije i minimalistički jednostavne; uz svu tu kožu, perje, krzno(eko i pravo), jak kolorit, jeans, S/M popetice i platforme, cne filcane sesire i plišani purpur i boje žada, nalazi se ravnopravno  i cvece u za mnoge sklone tradicionalnom, a sada na na  neočekivanim  mestima i u nekoj vrsti bala..to cveće je teget, crno, pink,azurno, ljubičasto-crno-teget-petrolej plavo, čak i providno, zelene biljke svih nijansi..neopisivih boja koje tek treba da dobiju ime...Ljudi koji se u XXI veku bave cvećem kao dekoracijom za razne prigode, pa i nezgode, za hotele, restorane, velike nagrade kao što je "Oscar" ili "Nobelova nagrada" fantastično dobro zaradjuju, poznaju biljke i imaju i čitave timove saradnika i stalno se pune novim informacijama, mirisima, biraju cveće, grmove i stabljike koje će preživeti ljudski dah bar 24 sata. i air condition i..sve ostalo....
    Radije nego cveće koje je često puko otaljavanje umesto pravog ukazivanja poštovanja, ljudima poklanjam zaista korisne predmete za svakodnevnu upotrebu..Cveće me ZAISTA privlaci samo kada je zivo..kada je u zemlji..Grozim se bidermajr buketa. Slatki su, ali tako dosadni..Skoro svaki put ga uhvatim na reflexe. Kada se Mira udavala pa postala Andrić, a to je mnogima vec znana prica i jako slatka, Marija tada Maćić i ja smo se bacile zajedno na zemlju u "Sovi" i - Marija se udade. Sada je Marija srećno Tarlać .   Prošena sam  prvi put sa dvadeset godina,a drugi put sa preko 30. Nisam ni htela, ni mogla, ni želela. A nisam ih ni malo volela. Prema tome - WHY? Samo jednom se ljubi, ato jedno PRAVO je došlo kasnije.
   Zbog americkog pasosa za koju godinu da se udam, a bila sam tako mlada i mislila sam nešto drugo..... Da, mozda je zaista trebalo. Mozda sa preko 30 da bih bila signorra u gradu gošpara. Nisam mogla..Venčanje je bilo zakazano, odštampane su bile i pozivnice, čak sam  pozvala prijatelje, išla sa mamom da kupim neke srebrne papucice..I postala sam prava bg. "runaway bride". To se ne radi namerno..Jednostavno, trudila sam se da sebi možda objasnim da bi to bilo, u njmanju ruku, zgodan potez..ali, nit volim da provodim mnogo vremena sa nekim ko je dobar, a da ga zeznem i iskoristim, niti bih mogla da živim sa muskarcem i da mu kao supruga branim da mi pridje na bilo koji sem na drugarski nacin. Obojica su mi i cveće bar jedared poklonili..Cenim pažnju svakako.
   Firenca. 1990. mozda i 89...Marija, Kule i ja. Jedne vrele noci devojčica je prodavala bukete..Onako, baš nameštene da šušti onaj grozan papir. On je kupio i meni i njoj po jedan. ja sam se razbesnela. Znam da je to bio zaista njegov znak velike ljubavi prema obe, prijateljstvo za ceo zivot..bili smo skoro deca, a već mnogo prošli i videli, ali malo u odnosu na ono što SVET nudi.. Ali naivni klinci u svakom slucaju bili nismo!
Negde izmedju ta dva, ja sam se na neki nacin zbunila, jer on nas je u tom trenutki video kao ŽENE i kao ženama nam poklonio cvece..Sećam se, kako smo se svo troje nešto pipkali, mazili u jednoj crkvi na piazza San spirito i da nam je to diglo pritisak. Zabranjeno voće. A ja sam se pitala zašto u celoj, neverovatno bogatoj Firenci; bogatoj ne samo zbog sastava stanovništva i umetnicke lepote i zaostavstine za buducnost, vec bogatom i raznim sitnicama koje život znace, on dade cigančici i to klinki iz Beograda, detetu koje je negde maznulo to cveće, kao sto rade i ovde posle sahrana. Tad su još uvek uspevali da se dopeljaju do italije i iznerviralo me što ga je prešla. Beogradskog frajera! Što joj dade 40 000 lira te veceri. Posle mi je bilo žao, pokunjio se, ali eto, volim cveće i biljke na direrovim vedutama, na platnima Arčimbolda koji je slikao ljudska lica od paprika, patlidžana, poljskog cveca, rastinja znanog i neznanog, od biljaka koje je video donete iz egzoticnih zemalja..A na glavi umesto beretke ili velike kape kakvu je nosio Nostradamus, na Arcimboldovim platnima nalazi se kelj ili velika paprika pomešana sa brokolima i karfiolom. Genijalno. A nos - CVEKLA!
     MOJE RUŽE TRN. Ostao je zauvek u mojoj duši. I zato često očiju punih suza ili očiju zaledjenih sednem i posmatram nase ogoljene parkove, bedne žardinjere, osakaćeno drvece, amputirane staze za šetanje...I grozim se buketa kupljenih na brzinu, u nekom pacerskom papiru..može to i bolje, nemojte da izgleda kao da vas je bilo baš briga, ali ipak, ajde malo pažnje.....Izaberite tri cveta koja se uopste ne slazu i to za žive ljude uvek neparan broj važi, a za preminule paran. A ako vas čudno pogleda cvećarka, vi je ustinite za guzu, namignite joj, pokazite da 2 i 2 nije uvek 4..Divim se staklenim baštama u kojima opstaju biljke iz tropa i nezne biljke osudjene na smrt na hladnoći..jer, moderan čovek zeli sve sada.
  I kad mu vreme nije.

6 коментара: