петак, 8. фебруар 2013.

ovo je zakonom zasticen text/ Moje baba tetke.Predratne.

Moje baba tetke nikada u stvari nisu bile nikakve babe. Nisu ni mogle biti jer su duhom do kraja svojih neverovatno zanimljivih života bile duhom-MLADE! A telesno veoma očuvane. Kada se u Beogradu kaže da je neko ili nešto "predratno", misli se na II svetski rat .
   Mamin otac, diplomata Kraljevine imao je dve sestre lepe kao greh. Jedva čekam da postavim slike svoje familije na Fb, jer ta lepota i finoća i ono što je "stari" BEograd, treba da ugleda svetlo dana u javnosti. Za razliku od mnogih , ja se svojim poreklom ponosim i kao sto često umem, volim da naglasim da sam peto koleno Beogradjana. Manjina u sopstvenom gradu. Pa i u Njujorku ljudi počinju da se čude kada im neko kaže da je rodjeni njujorčanin..Ali, Beograd nije NY.
   O tome neki drugi put.
   Dedine sestre, moje baba tetke bile su lepotice sve do kraja života. I isto toliko pametne. Tetka Olga, koja je bila avanturista, bila je lepša..Njen prvi muž iz stare porodice Pavlović, otac mog voljenog ujka Mileta koji je jazz muzičar, faktički je doneo jazz u Beograd..jahao je konje vrane, živeli su na medji 20-tih i 30-tih godina XX veka u Parizu, svirali saksofon...Tetka Olga nosila je čarlston haljine sa perlicama i resama i crne bisere i satenske cipele i svilene(staklene) čarape. Posle su u njen život ušli neki drugi muškarci, takodje moćni, a jedna od njenih velikih ljubavi bio je Radoš Novaković, prvi upravnik "Ateljea 212".
   To je tako u mojoj predratnoj porodici Obradović(mamino devojačko prezime)izgledalo ponekad kao iz knjiga Bore Ćosića i iz još nekih knjiga..A priča o porodici bila bi knjiga već sama po sebi i na meni je obaveza da i o tome napišem knjigu. O istoriji jedne stare beogradske porodice, sa mamine očeve i majčine strane, odnosno moje baka Lule i deda Mileta. Mamina mama, baka Lula, Julijana Knoll devojački, rodjena je na Neimaru i imala je 6 sestara..Posle dolazi i Krunska ulica  i jedna konfiskovana kuća..nacionalizovana. Mnogi od vas verovatno često prodju pored nje.E, tu se posle II sv. rata živelo kao u knjizi bore ćosića "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji"..Sabili mrzitelji ljude iz 4 stana u jedan. Veliki...Nemci su imali više duha i šlifa u tome. mnogo više.
       Ali, sada o dedinim sestrama Leli i Olgi. NIKADA nisu dozvolile da ih išta poremeti. Bile su dame u svakoj situaciji.. Tetka Olga, o kojoj će reči biti više u nekom od sledećih sećanja, posle je živela u pravoj, kako sam je zvala "pariskoj" garsonjeri u Nušićevoj ulici.Punom neorenesansnog nameštaja, a najviše sam volela stolicu na ljuljanje i...uffffff, rasplakaću se...beli bračni krevet, naručen za nu i radoša i 2 natkasne i budoar.  Garsonjera nije tada bilo ono što se sada smatra garsonjerom=da jedva možete da se okrenete..Bio je to STAN. I normalno je da se broj soba kao u celom svetu broji prema broju spavaćih soba. To je bio jednosoban stan, sa salonom i ... veoma svetao i prostran...Od svojih sam baba-tetaka naučila veoma mnogo. To su saveti koji se ne odaju drugim ženama., sem potomstvu koje treba da nsledi porodične vrednosti.  Dedine sestre, Lela i Olga imale su uvek crvene savršene nokte, beo ten, divnu kosu, najbolju kozmetiku i veš, a noge-kao igračice..I to što sam želela da nasledim od njih i nasledila sam, ali nisam lepa kao one. Tetka Olga bila je nestvarno lepa. Tetka Lela je bila egzotična.. kao Japanka. Volela sam da ih proučavam..Kao mala, igrala bih se u bašti vile na Dedinju, a onda bih prešla preko puta kod tetka Galine. Ona je bila bela Ruskinja, a u njenoj vili bilo je kao u bajci...Trem, stakleni venjak,trščani rekamije, sto i stolice.. mačke, antikviteti na sve strane. Svojstveno je nama koji smo odrasli uz stari nameštaj, slike i antikvitete svh vrsta da to i KORISTIMO. Ako su šoljice za čaj iz doba carske Rusije pilo se i dalje iz njih.. Kao mala, posmatrala sam balet i operu u Narodnom pozorištu kroz - pozorišni dvogled od slonovače....
     Često, mnogi bi, kada udju u stanove i kuće mnogih od nas, prozborili-"Pa, ovo je kao u muzeju"..Naravno, normalno je da se neki predmeti ne koriste jer su zaista veoma stari...ipak, vremenom, jer, tegobno je bilo...pa, da budemo iskreni, mislim da ne postoji kuća i porodica koja nije morala nečeg od svojih predmeta iz starine da se odrekne i da ih proda da bismo ponekad imali, bukvalno-za hranu!..Ostalo je dovoljno..no, to je moja potpuno privatna stvar..ali, priča me vuče...
     Čak imamo i pravi sto za kockanje..antikvitet..naravno. Sa pravom čojom. Mnogi su ga hteli. Dobili ga nisu. Ni čipendal sto, ni alkovn, ni ogledalo rokoko, ni žirandolu, ni............Jedno veme, a sada opet, ako pažljivo gledate, jer siromštvo je veliko, ponovo ćete primetti na Kalenićevoj pijaci da ljudi iznose svoje stare stvari da prodaju da bi mogli da žive....Ako neko misli da mi orobi gajbu-ništa od toga. Miraz će ostati moj.
Ah, da, Bože, tetka Lela, oprosti mi..tetka Lela je obožavala svog supruga,  našeg sjajnog arhitektu koji je projektovao hotel i bazen "Tašmajdan", zgradu SIV-a, stadion "Partizan"i mnoga druga zdanja...Rodila mi je troje dece..Uvek je bila biserno bele kože, na štiklama, savršena dama i domaćica, namazanih noktiju iako je prala sudove..Imala je "ženu"..I moja je baka imala "ženu2, prelepu ciganku Milicu koja je posle otišla u Pariz i moja je mama imala "ženu", našu divnu zusku anu koja nam je kao član porodice i radila je kod nas skoro 40 godina...Sve su te žene imale "žene2, ali su najčešće s njima barabar radile i usmeravale ih.
   U vili na Dedinju stalno se nešto dešavalo..tetka Olga, leptica nad lepoticama, mnogo krupnija od svoje rodjene sestre Lele, u suštini je vodila glavnu reč. Jedna od daljih tetaka , ne smem nikako da napišem baba-tetka, jer ona to nije podnosila, a nikad nije ništa bapsko ni imala u sebi i na sebi, bila je moja Meme-Mira Trailović...to je ta lepota...koja se provlači...
    Možda će se neko zapitati zašto ne pišem o porodici sa očeve strane!? Drugi put..ovo je zanimljivije, a ni ona priča sa tatine strane nije manje gospodska i fina..nemam ja ništa ni protiv seljaka, dapače, volim ih.Seljake sa sela-ratare, farmere..seljačine i nouveaux riche ne mogu da podnesem..neuspele kopije tudjih života koji su na brzinu nešto zgrnuli, podrpali, čuli, pa našli, pa zašli..Smrduckaju, a mirisu na najskuplje parfeme..A znoje se jako često od neke samo njima znane novokomponovane-elitno-turbo.extra-vrh nervoze...sorry, ali ne mogu a da ih ne ošinem u skoro svakom tekstu.     Nije isto kada neko VOLJNO dodje da živi u velikom gradu spreman na sve prepreke i zezalice i lepote koje mu grad može pružiti i kada neko dodje, kao što su to nametnule strašne, ratom izazvane migracije u poslednjih skoro 25 godina..VEĆ. Neko se odlično snadje, a neko ne i onda mrzi taj grad u koji je došao smatrajući da mu GRAD BEOGRAD nije po meri. a taj neko ili neka nije pomeri grada...Teška priča. Znam toliko sjajnih ljudi koji su došli da žive u Beogradu, sa ljubavlju ih je grad prihvatio,a  i oni njega i zato i jesu sada pravi Beogradjani i obogatili su ovaj grad svojim duhom.
      TEKA LELAAAAAAAAAAAA!!!! Toliko žudim ponekad očiju punih suza sećajući se svog divnog života..sećam se kako smo sedeli dok je moj deda Mile, lepši od svakog holivudskog glumca iz 30-tih, zajedno sa mojim jazz ujakom ujka Miletom, sinom tetka Olge, jeo po 15 šampita. takmičili su se ko može više...haha...Na tremu kuće na Dedinju, medju ružama, čulo bi se tanano, jer ona je bila tanana kao trska, ali jaka, lupkanje štikli o parket, pa o kamen, pa o mermer. To je, u velikom stilu, a njoj sasvim prirodno i urodjeno, dolazila tetka Lela sa Blanšom.
     Blanša je bila dobermanka. Izuzetno pametna i opasna.Kada je teča Mihajlo umro, Blanša je spavala sa tetka Lelom u sobi i imala kraljvsko mesto u krevetu...Tetka Lelin najbolji prijatelj...  Volela sam da je šetam, tj, da ona mene šeta, tako što bih joj stavila zglob desne ruke u čeljust i tako bismo cunjale kroz baštu veliku kao manji park. Postoji jedna mnogo smešna fotorafija na kojoj sve žene, jer bilo je leto i nosili su se kratki rukavi, imaju modrice na rukama zbog udaranja neke  vakcine. To ih je sve vakcinisao drugi muž moje mame, moj čika Vlada, opasno dobar lekar i divan čovek, stručnjak za infektivne i tropske bolesti i jedno vreme šef VI odeljenja na klinici za infektivne i tropske bolesti i direktor klinike dugo vremena. Humboltovac. Od njega sam naučila, mada sam inače tako vaspitana, da bolest nije ni greh ni sramota kako to mnogi misle, da se o tome može otvoreno razgovarati i da kod svih doktora treba redovno ići na kontrolu. SIDA nikada nije bila tabu tema u našoj kući, a jos uvek jeste u našem društvu...
Tetka Lela je doživela duboku starost. Na štiklama, naravno! Blanšu nikada nije prebolela kao ni svog supruga arhitektu...
   Eto...crtice iz života...PRAVOG.

18 коментара:

  1. Zanima me, da li Vam i preci sa očeve strane do petog kolena potiču iz Beograda, ili je kod stanovnika Beograda koji imaju pretke među starosedeocima isto kao i kod Jevreja, tj. važi pravilo da se samo deca čija je majka Jevrejka mogu računati u Jevreje po rođenju,i da li znate odakle su vaši preci došli ”pre pet generacija”

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Evo ovako: da bih vam odgovorila na pitanje trebalo bi da pogledate i da proucite moje porodicno stablo i sa mamine i sa tatine strane, a ne znam ko ste, pa tako-kako!?..Napisala sam u tekstu da su ovo samo crtice iz mog zivota...secanje...i da cu napisati knjigu(a pisanog materijala, fotografije, obveznice, tapije, testamente, pisma- mnogo je toga sacuvano i crno na belo je gradja za roman) o svojoj porodici i sa jedne i sa druge strane..Sa oceve strane , jevrejskog sam porekla i srpskog naravno, ziveli su u Sarajevu-STAROM,iz porodice industrijalaca, a moj otac dosao je sa 16 godina u Beograd i upisao glumu, a sa mamine ima krvi ceske(i grofica ceska jedan mi je od predaka, verovali vi ili ne, svidjalo se to nekom il' ne-to mi je cukunbaba...), nemacke, srpske...Trebalo bi da znate da Izraelci vise ne gledaju na to kao nekada,Jevrejima se smatraju i oni sa oceve i oni sa majcine strane.I duze nego sto sam htela i mnogo vise nego sto uctivost nalaze, ja sam vam odgovorila, a knjigu da pisem od odgovora zainteresovanom citaocu, tj. vama, koji od mene trazite da idem 2 veka unazad, pa mozda i vise vremenski, nit sam duzna, niti ima potrebe. Podatke o mom ocu, Dejanu Čaviću, mozete da potrazite u "Ko je ko u Srbiji".Detaljno, najdetaljnije, moci cete da citate o svemu kada izadje knjiga!Noam Čomski rekao je da se moze stanovnikom jednog grada smatrati neko kada prodje jedna decenija njegovog bivstvovanja u istom.Veoma je cesta i indikativna pojava da cesto "neki" imaju potrebu da prozivaju starosedeoce Beograda, Novog Sada, Vranja...Npr, beogradska porodica Šećerović jedna je od najstarijih u Beogradu...Beli Rusi doprineli su gospodskom duhu, kulturi, znanju u Srbiji...Niz knjiga o BEOGRADU koje su u poslednje vreme izasle na trziste, na nesrecu jako su skupe, inace, ako bi ih vise ljudi citalo i da su jeftinije, mnogi bi naucili i shvatili zasto je Beograd jedan ranjen grad cije se stare porodice trude da sacuvaju gradjanski duh i secanje kroz istoriju....

      Избриши
  2. Анониман5. јун 2013. 19:15

    ne znam nameru prethodnog anonimusa, ali bravo na odgovoru. i treba da znas i da se ponosis time ko si i odakle si.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam....Namera prethodnog ili prethodne osobe je, cini mi se, vrlo jasna i ..-bez obzira na to, damski sam odgovorila, vrlo jasno i časno....Hvala Vam...Negde naslucujem svojom snaznom intuicijom da je i vasa prica zanimljiva, puna secanja i osecanja....Bilo bi sjajno kada bi kod nas, mada mi se takav poduhvat cini skoro nemogucim, postoji emisija na, ja mislim "History" kanalu u kojoj ljudi kao Dzeremi Ajrons, Kim Katral, engleski bard glumista Džon Hurt tragaju putujuci kroz vreme i prostor za svojim korenima.Pa je tako, Bruk Šilds(model, glumica, "Plava laguna") stigla do saznanja, a sve, naravno, iz sacuvanih dokumenata, da vodi poreklo iz loze Luja XIV(stigla je krenuvsi od svoje krstenice,razgovora sa porodicom, prijateljima, istoricarima; pomocu papira, dokumenata, raznih arhiva od SAD do Evrope) - zvuci neverovatno, ali stigla je do rodjacke veze sa Luj XIV jer je delom i francuskog porekla..long story, a Kim Katral("Sex&The City) otkrila je da je njen deda ostavio porodicu bez ijednog penija..A Hurt je otkrio da su mu neki preci iz doba pre 15o godina bili cak dzeparosi...Eto, ti ljudi pristali su javno i hteli su da saznaju nesto vise o svojim korenima..Snimljeno u formi realnog vremena, a dokumentarno, govori nam ta emisija kakav bi program bio inspirativan i da bi sigurno naveo mnoge ljude da se zabave svojim poreklom, jer znajuci o sebi vise, spoznajemo i ovaj zivot bolje i sve sto nas okruzuje.

      Избриши
  3. Анониман3. јул 2014. 00:53

    Prica vam je veoma lepa! Bez obzira sto je u "crticama", mogu zamisliti vasu tetka Lelu. Podseca me na moju porodicu. Bazalost, od nasih nekretnina nista nije sacuvano, sve je zapaljeno 1944, pri povlacenju okupatora, a zivimo u Sapcu 178god.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala vam na ovom lepom komentaru i sta da napisem..sem - napisite pricu o svojoj porodici..Skoro 200 godina nije malo i ne libite se da napistete ime i prezime. Dnasnji stanovnici ove zemlje treba da znaju KO je sve ziveo pre njih i kako!

      Избриши
  4. Анониман4. јул 2014. 19:45

    Izuzetan tekst, veoma mi se dopada. Uveliko me podseca na price koje sam kao decak slusao od mojih, sada vec pokojnih bake I dede. Price o bakinoj baki koja je bila rodjena kao cerka grofa Selse iz Budima, price o dedinoj baki koja je bila iz ruske baronske porodice, koja je pobegla u Srbiji nakon Oktobarske revoluvije, o dedinoj prabaki koja je bila rodjena u porodici Vukomanovic, iz koje je bila I kneginja Ljubica... Sve u svemu divan tekst, koji odise ponosom na svoje pretke I na ono sto si I zapravo, dostojan potomak.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam. Lagala bih kada bih rekla da mi ovakvi komentari uoste ne znace nista. Znace mnogo u svakom smislu. jer, mislim da zaista treba SVAKO ko ima porodicnu istoriju, da je iznese na vdelo..I pisite o tome..Ako vi nemate vremena, neka pise neko iz vase okoline. teska su vremena, prostaci su okupirali neznanjem i primitivizmom ovu zemmlju i mi koji imamo ne samo poreklo, nego i clanove porodice koji znace nesto u istorijskom i kulturnom smislu treba da o tome govorimo, jer, ocigledno da nas ipak ima vise nego sto su turbo diletanti zamislili!!!, Iskreno, o ovome mogu da pisem jer to je deo mene..da pisem o selu i prigradskom zivotu-nisam to iskustvo prozivela nit prezivela i to nije jednostavno moja stvar. A na izlet uvek mogu da odem i da uzivam u prirodi...............

      Избриши
  5. Čitam Vaš tekst, I imam osećaj kao da slušam samog sebe, svoju porodičnu priču. Da, malo nas je ostalo, NAS, koji posedujemo ovakve priče, ovakva sećanja, ovakvo poreklo. Drago mi je što sam naišao na Vaš blog, I sasvim slučajno pročitao Vašu priču.. Vratio sam se I ja u ne tako davna vremena, između ljude koji liče ovima, koje ste Vi opisali. Inače, šesta sam generacija rođena u Beogradu, I volim to da istaknem, ne zato što sebe smatram vrednijim zbog toga, već zato što mislim da svako ko poseduje poreklo, treba se ponositi njime.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. HVala Vam..od srca..posebno mi je drago sto je bas ovaj text izazvao komentare i inspirisao ljude da se sete svojih porodica i da istaknu svoje poreklo...HVALA..

      Избриши
  6. Odusevila sam se Vasim textom, verujte mogli biste napisati knjigu o svom poreklu. Ja nisam iz Beograda vec iz Novog Sada, a moja je porodica jos iz XVIII veka, tacnije jos od 1760 godine u centru Novog Sada. To je po tatinoj liniji, dok su mamini u Novom Sadu verovatno vise od 4 veka, jedna od najstarijih gradjanskih porodica. Predpostavljam da imate srecu I Vi kao I ja, jos uvek ziveti u domu svojih predaka, jer moja je kuca sagradjena 1868 godine, u samom centru Novog Sada, puna antikviteta, umetnickih ela, stilskih sofa I alt-dojc kredenaca................sve to nasledjeno, voljeno I cuvano, generacijama I generacijama u mojoj porodici. Iz texta koji sam upravo proocitala vidim da ste ponosni na svoje gradjansko poreklo kao I ja naravno, samo su Vasi iz Beograda, a moji iz drugog grada. Jedino sam primetila da uopste ne spominjete porodicu Vaseg oca. Nemojte shvatiti pogresno moju "zamerku", ai mislim da se u ovakvim textovima trebaju naci porodicne price oba roditelja. Pozdrav Vama Duska, drago mi je u svakom slucaju sto sam procitala Vas text I ujedno citala o Vssim baba-tetkama, o postojanju Vase gradjanske porodice, koja je verujem potisnuta u sopstvenom gradu od svakojakih, kao sto je slucaj I sa skoro svim gradjanskim, starim porodicama I u ostalim gradovima.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Postovana Citateljko, zao mi je sto se niste potpisali, kao sto mi je krivo sto se i ostali dragi citaoci ne potpisuju. no, dobro. vase pravo izbora, kao i ostalih......Sto se tice mog oca, on potice iz stare gradjnske porodice industrijalaca po ocevoj liniji. Iz Sarajeva. onog pravog, starog, gradjanskog, u kome su ljudi svih veroispovesti bili postovani i malo se zna danas o takvom zivotu u sarajevu, a na moju veliku zalost. Moja baka Hermina bila je Jevrejka, takodje iz stare i ugledne porodice. Nema nikakve mistifikacije sa moje strane sto se tice mog tate i njegove familije.. mnogi citaoci mozda nisu shvatili, obratili paznju ili jednostavno nisu o tome razmisljali, da je ovaj, samo uslovno receno-blog, a u sustini price, eseji, secanja, samo DELIC mog zivota, da ima toliko toga sto jos nisam iznela na videlo. moj otac, glumac, reditelj, pisac, profesor, dosao je u beograd i sa samo 16 godina upisao glumu. Tada sustudije umetnosti bile smestene u ulici vuka karadzica u Beogradu. moj otac Dejan Čavić je 1934. godiste. Posle studija vratio se u sarajevo i tamo je bio bukvalno zvezda, pozorisna zvazda. bavio se sportom, i dan danas je naocit covek atletske gradje. njegov glumacki duh nosi u sebi skolu stanislavskog, jedno veliko i temeljno uporiste za svakog klasicnog glumca. Velicanstveni Bojan stupia zadrzao ga je potom u Beogradu i moj je tata decenijama mnogo igrao u predstavama Arteljea212, bio je v.d.upravnika Pozorista i zajedno sa mucijem draskicem podigao novo pozoriste na noge. novu zgradu arteljea 212 cije slavlje za otvaranje nikada necu zaboraviti! Baka Hermina je bila cenjna profesorka nemackog jezika, a deda Dusan Cavic, uvazeni gradjanin Sarajeva, veliki gospodin, postovan i cenjen u poslu koji je obavljao u drzavnoj sluzbi kao poznavalac ekonomije. Volela bih ako biste razumeli, a verujem da hocete, da za temeljno pisanje ima vremena i da imam neki svoj red u neredu...Pisanje je zanat, a mnogo tekstova, eseja, napisa, ideja, belezaka, raznih nota, zapisa, ideja, citavoh pasusa stiglih bukvalno u snu, nalazi se na raznim ppiricima, u sveskama, na koricama svezaka, u notesima. sve to je gradja za neke nove price, neke vec potpuno sazrele i do tancina zapisane u mojoj glavi..neke se nalaze u foledrima, neke su kucane msinom...ovaj blog je na neki nacin samo potka zaknjigu koja treba da izadje. a iskreno, ima gradje za bar 3 knjige. Naucila sam da o planovima vise ne govorim unapred. i tacka.

      Избриши
    2. Time sto sam, eto, spontano odabrala da vise pisem o svojoj majci i njenoj porodici koja mi jeste mnogo bliza, samim tim sto su svi ziveli u beogradu, a neki se ujaci(jer, moja je baka Julijna Knoll Obradovic imala 6sestara), ne znaci da je porodica moga oca manjebitna i znacajna za mene. dete sam razvedenih roditelja, vec sam dovoljno iznela svoje privatnosti na videlo, a iskreno, nema se tu ni sta kriti sto se moje familije tice. Posebno sam ponosna sto je, evo lepog primera, na sahranu mog cukundede, gospodina profesora Save Antonovica dosao njegov ucenik LICNO, tada mladi KRALJ, godinam kasnije mucki ubijen u Marseju. Profesor Sava antonovic, o kome bi se samom mogla knjiga napisati bio je direktor Prve Realke u Beogradu(Prva Realna gimnazija= tako se to tada zvalo) i njegovi ucenici su ga svim srcem voleli i postovali. u kuci, medju mnogim uspomenama, nalazi se i fotografija kako mladi Kralj( i K za Kralja ce pisati VELIKIM SLOVOM) ulazi u kapelu u obicnoj uniformi, samo sa obaveznim vojnickim oznakama. Niko ga nije pratio, nikakvi se tu cuvari niti kerberi nisu gurali, niti videli, a mladi ponosni Kralj doneo je venac na kome je pisalo ALEKSANDAR. Kao sto su i pstali ucenici ostavili vence sa svojim imenima. nije to bila kao danas sto su sve cesce, nikakva, a ta rec se tada nu koristila nije, "pomodna" sahrana na kojoj je vazno bilo prosetati se obucen,-a kao kakvo modno cudo, vec aristokratsko i gradjansko poslednje ZBOGOM voljenom profesoru od strane djaka i gradjana. i plemstva. U svojoj krvi nosim korene srpske, ceske, jevrejske, nemacke. Zaista, to je prica za sebe. Sto se rodnih kuca tice,a porodice moje majke u Beogradu, bilo je to vise kuca, istoprijat je komlikovan, pa je dosla nacionalizacija i koonfiskovanje i obimno je to. rekoh, posebna knjiga. bukvalno. Ja se izvinjavam na ponekom slonom ..haha.."promasaju", koje izvesni, a samo zarad eto, moje empatije prema njihovoj ubogoj zelji da stalno podvlace jedno te isto, sto je vec dosadno, pa i pomalo bolesno, jos uvek ne iznosim imena tihljudi, a ima ih dvoje stalno jednih te istih..pa, videcemoooooooooooooooooooo! Tastatura je stara, ne slusa me uvek i zaista, nemam vremena da se stalno vracam da bih malo slovo ispravila u veliko i obrnuto. ko je smart, shvata, a ko ne, that's not my problem. Mnogo je toga sacuvano, ali da nabrajam koja je soljica iz Sankt Petrsburga, a koja markizeta(vrsta stolicice) iz cije manufakture, bilo bi šreterano. cak i kada su vise puta tokom decenija hreli da fotogrfisu na sstan i starine u njemu, brda knjiga, slike, ogledala, stare stvari, pa cak i renesansnu fotelju...; moj se deda Mile Obradovic, veliki gospodin, pre rata diplomata visokog ranga, bavio veoma ozbiljno natikvitetima, pa je bio glavni konsultant za scenografiju i odabir namestaja, detalja, rekvizite, pa i kostima za cuveni crno-beli film "Gospodja ministarka". zaista, postoji toliko etalja, prica, dogodovstina, da je i svaki moj odgovor citaocima htela-ne htela, na kraju tekst za sebe. Ne moze covek svoj zivot, niti ja to hocu iozvrnuti naopacke tek tako, bez reda, ad hoc. Volim da dam neku naznaku, sklona sam digresijama, stilskim figurama. volim ironiju, sarkazam. Uzivam u metaforama.....................Da ne odem predaleko, veliki pozdrav.

      Избриши
  7. Moje poštovanje Duška,
    Sasvim slučajno sam naletela na Vaš blog, jer sam se zainteresovala za vašu mamu, nakon jednog pročitanog intervjua o beogradjanima ali onim izvornim ako mogu tako da ih nazovem. Kroz pročitane rečenice naleteh na vaše ime Duška i reših da malo procunjam i zavirim još detaljnije u ono što ostaje kao vrednost nečijeg života iza svake osobe, a to su deca. I....Iznenadjenje...Divni tekstovi, napisani u modernom stilu, opet da se izrazim na sebi svojstven način. Tekstovi prilagodjeni današnjem čitaocu. Veoma zanimljiv prikaz nekadašnje beogradske elite od strane nekoga ko je iz te priče. Na moju žalost, ja nisam rodjena pod svetlima velegrada i nisam imala tako zanimljive pretke, sem pradede koji je poginuo za vreme II svetskog rata u borbi za Užice i nakon toga mi je baka ispričala da je u filmu Užička republika čovek koji baca na tenkove flašu sa....nije ni važno čime upravo njen otac koji je tako poginuo i postao narodni heroj. Ne kažem da poreklo nije bitno, ali veruj mi ( izvini što ne persiram, jer smo generacija, iako sam 71-vo god. pošla sam ranije u školu) za sve ove godine svog života imala sam osećaj kao da ne pripadam ovdašnjem profilu ljudi. Čak se ni u porodici nije pojavljivao niko ko se bavio pisanjem čime se ja bavim. Nažalost usled okolnosti nisam otišla na fakultet, ali to me ne sprečava da pišem. Pišem poeziju kako za decu ( po mom tekstu je Lena Kovačević napravila kompoziciju za dečji hor Kolibri i nalazi se na jubilarnom 50-om CD-u ) tako i poeziju za odrasle. I još svašta nešto pišem. Ali da bih ti približila ovdašnji mentalitet ispričaću ti anegdotu čiji je glavni akter moja mama.
    U periodu kada sam bila pred razvodom morala sam strogo da vodim računa da ne obrukam slučajno svoju porodicu. Dovoljno je što sam nakon toliko godina skupila hrabrost da izadjem iz neuspelog braka. Ali moja kako je ja zovem "konzervisana" majka je bila neumoljiva na moje insistiranje da moram da budem aktivna po pitanju svog pisanja da bi neko čuo za mene, pa zarad toga treba da se malo pokrenem i izadjem "u narod". I ona meni kaže jednom prilikom :
    " Samo ti sine piši, al sedi kući"
    Slatko sam se nasmejala i rekla:
    "Pa dobro mama, pisaću i sedeću u svojoj "ćeliji"( tako sam zvala svoju sobu, o kojoj sam čak i pesmu napisala)
    dok ne pustim korenje, pa onda neću ni do vrata. A kad umrem, imaće moja deca čime vatru da podlože. Jao mama, nikada neću uspeti da te emancipujem.
    I tako ja nastavih da pišem, doduše razvedena, malo oslobodjena od uzdi koje mi je nametao brak i jedino što se do sada lepo desilo je ta saradnja sa RTS za hor Kolibri.
    Ali ono što je najvažnije zaboravih...
    Jednom prilikom sam sa svojom mamom bila u gostima kod prijatelja. Već sam zaboravila na onaj razgovor sa početka anegdote i onda....
    Moja mama koja inače ima u svom rečniku veliki dijafazon kvalitetnih psovki, reči koje su voleli čak i oni sa DR.MR. titulama, jer su znali da ona ne misli nikome zlo, a činjenica je bila da ona to slatko izgovara, pa im je bilo simpatično.
    I. tako se ona razleprša u razgovoru sa nekim ljudima, a ja se u trenu skamenim kada nakon svog imena čujem:
    Rešila moja ćerka da me emancipicuje i tačka, al tesko, de će matora kokoška da nauči da nosi jaja.
    Jaoooo.... Zemljo otvori se. Pomislim u sebi, a onda čujem grleni smeh starog doktora, nakon čega i ostalih koji su bili prisutni.
    Svi gledaju u mene, a ja crvena u licu uputim im najkiseliji osmeh koji sam uspela da napravim na svom licu. Samo sam slegla ramenima i izustila:
    To je moja mama, drugu nemam. Sem ako me nisu zamenili u porodilištu.
    Razvukla sam priču, a namera mi je bila da pohvalim tvoju priču o baba tetkama i tvojoj porodici.
    Veliki pozdrav Žaklina Ninna Suvajac
    P.S. Jedva čekam knjigu

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Postovana Ninna, hvala Vam/Ti. Lepo iznandjenje, samim tim sto ste postavili i svoju sliku i potpisali se punim imenom i prezimenom. Lepo je osetiti odgovor na ono sto radimo, jer i do najvecih su genija ljudi uspevali da dopru bas svojom znatizeljom. A Vi do mene i ..PISITE! Sad vas samo kratko pozdravljam,a odgovoricu vam malo duze ovih dana. Dopalo mi se sto ste poceli da pisete svoju pricu.....

      Избриши
    2. ..hahaha..imam jos minut, dva..da ne pomisle ovi nepatvoreni davezi sto jure moje greske u kucanju da sam na sebe mislila ..genije..vec da jedino ako kopamo, ako smo detektivi u svojim zivotima, ako trazimo, kucamo, pitamo.., pronacicemo nesto sto cemo voleti ili ce nam se svideti...To je ono sto vecina ne radi u Srbiji..shvtaju stvari zdravo za gotovo..long story...

      Избриши
  8. Radmila Avramović Savenački24. новембар 2017. 15:21

    Istražujući porodčne odnose na internetu, ukucala sam "baba-tetka", i naleteh na Vaš blog i tekst. Sviđa mi se kako je napisano, uživala sam čitajući i prisetila se moje bake i njene sestre.
    Naime, ostala sam kao beba bez oba roditelja i odgajile su me ove dve izuzetne žene. Bakina sestra, Zlata, nikada se nije udavala i živela je sa nama. Baka Natalija i njena sestra bile su iz grofovske porodice Jeremić, Novosađanke.
    Njih nema već trideset godina, ali njihove slike stoje na počasnom mestu u mom stanu. Danas ja imam unuke i stalno im pričam o ovim izuzetnim ženama, o Nataliji i Zlati, mojim heroinama.
    Htela sam izneti samo mali fragment moje priče. Znajte da ste srećni što imate takve uspomene. Pozdrav.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam..Najbolji savet koji mogu da vam dam je da i sami pisete o svojoj porodici. Jer,bilo objavljeno ili ne,ostace zapisano. A sve sto pisem imam i na papiru. On mnogo bolje trpi vekove od gadgeta koji se raspadnu kad malo nezgodnije padnu!💟💟💟💟💟💟💟pozzzzpozzz 🐱Duska Cavic Zozi

      Избриши